Oct 19, 2009

Genius Party (2007)

Genius Party je antologija kratkometražnih anime filmova koji imaju samo jednu zajedničku crtu - skoro beskompromisno su, svaki na svoj način, drugačiji od animea na kakve su fanovi (ali i oni koji gaje predrasude prema japanskoj animaciji) navikli. Čak i u izuzecima, koji se mogu okarakterisati kao "normalni", u poređenju sa ostatkom bande, uočava se dodir kreativne slobode, koju je Studio 4°C podario talentovanim animatorima (kako veteranima, tako i početnicima), u nameri da se još jednom demonstrira očaravajuća Magija Eksperimentalnog Duha.

Genius Party

Dame imaju prednost. Autor uvodnog filmića je Atsuko Fukushima, koja se 1986. našla u ulozi reditelja animacije i dizajnera likova u Rintarovom Lavirintu (u okviru vanserijskog anime-triptiha Meikyû Monogatari, aka Neo-Tokyo), kao reditelj debitovala u uvodnom i završnom segmentu Karnevala robota (Robotto Kãnibaru, 1987), a kao ključni animator sarađivala sa Katsuhirom Otomom u Akiri (1988), Hayaom Miyazakijem u Majo no Takkyūbin (Kiki's Dilivery Service, 1989) i Kōjiem Morimotom u Kanojo no Omoide (Magnetic Rose, 1995). Iako najkraći, Genius Party sa pravom nosi naslov omnibusa i savršen je izbor za njegov početak. Kroz pustinju, smeštenu u fatamorganu (ne)srećnika izgubljenog u alternativnoj dimenziji, trči mršavi šaman sa pticolikom maskom (mada je teško razlučiti da li je ono glava ili maska), u potrazi za (kako kasnije saznajemo) pulsirajućim srdašcima koje proizvode nasmejane loptaste lobanje, izrasle iz peska (!). Nakon usisavanja primamljivog energetskog slatkiša kroz kljun, sledi niz magičnih procesa koje je gotovo nemoguće verbalizovati (recimo da započinju otelotvorenjem izreke "ljubav daje krila"), ali zato pružaju neizmerni užitak i podstiču rađanje beskonačno mnogo pitanja i još toliko tumačenja. Ovaj apstraktni ritual ispraćen je "elektrolizovanim" zvucima bubnjeva i ostalih primitivnih instrumenata nekog plemena koje živi daleko od civilizacije, a Fukushima tvrdi da tako vidi nastajanje jedne ideje. Pa... zašto da ne?


Shanghai Dragon

Shōji Kawamori je ime na koje su ljubitelji mecha-animea sigurno već naišli, budući da se njegov dizajn  mašinerija i robota pojavljuje u gomili ostvarenja, počev od serijala Transformers, preko filmova Patlabor (1989), Kōkaku Kidotai (Ghost in the Shell, 1995) i Escaflowne (2000), OVA-e Ao no Roku-gō (Blue Submarine No. 6, 1998-2000) i mnogobrojnih savremenih "inkarnacija" Macross-a, sve do Sōsei no Aquarion (2005), za koji potpisuje režiju, i Basquash! (2009), zasnovan na njegovom konceptu. Kawamorijeva vizija ograničena je na upotrebu SF klišea, doduše vrlo lepo skrojenih, kroz bombastično oživljavanje bujne mašte jednog siromašnog šestogodišnjaka, kome se, sa "sistemom za materijalizovanje misli" u ruci, gledanje "tokusatsu" serija itekako isplatilo, kada se našao usred međugalaktičkog rata. Prelazeći samo nekoliko koraka preko granica standardnog animea, ovaj "mechautor"  tek na kraju ispoljava hrabrost, skidajući uzde svojoj kreativnosti. (Davno beše saradnja sa Oshiiem...) Uprkos (u kakvom je društvu, ne baš sjajnoj) tituli "crowd pleaser"-a, Šangajski zmaj se može smatrati uspešnim, optimističnim prikazom dečjeg pogleda na (izvesne) stvari i glorifikovanja mališana, nosilaca (svetlije) budućnosti.


Deathtic 4

U Gradu Nemrtvih, život teče svojim tokom. Mama-zombi budi svog sina za školu, a on folira ispadanje glave, pošto mu se još uvek spava. I dok njegova mlađa sestra sisa ivicu trpezarijskog stola (rastu joj zubići), on silazi na doručak - omlet od crva. Ubrzo potom, izlazi iz kuće, kako ne bi propustio školski autobus i usput pronalazi živu žabu, a živo biće je poslednje što jedan maloletni zombi sme da poseduje. Uz pomoć svojih nakaznih drugova, bežeći od policije (tj. malih crvenih "šta-god-da-su", na triciklima), pokušava da to jadno stvorenje vrati tamo odakle je došlo, šaljući ga kroz tornado zvan Uzu Uzu. Rediteljski prvenac Shinjija Kimure, umetničkog direktora Steamboy-a i Tekkonkinkreet-a, mogao bi se nazvati "bartonovskim", jer po dizajnu i atmosferi podseća na malo ekstremniju verziju veselo-mračnih animiranih filmova nastalih u produkciji ili režiji Tima Burtona. Groteskni likovi, gotične pozadine i uvrnuti humor glavne su odlike Deathtic-a 4 (šta god to značilo), u kome Kimura primenjuje izvanrednu kombinaciju 2D i 3D animacije, uz raskošne teksture, a njegovi likovi govore čudnim (možda izmišljenim?) jezikom koji zvuči kao spoj nemačkog, portugalskog i japanskog (kad bi se čitao otpozadi!). Uz već predstavljeni Genius Party, odnosno Limit Cycle i Happy Machine, o kojima će tek biti reči, Deathtic 4 zauzima poziciju jedne od četiri glavne atrakcije.


Doorbell

Mangaka Yoji Fukuyama, debitant kada je režija ili bilo šta u vezi sa animeima u pitanju, autor je misterije Doorbell, koja ideju o "doppelgänger"-ima koristi kao pozadinu priče o "teen-angst"-u. Po povratku iz škole, srednjoškolac nailazi na svog dvojnika u kući, pa ga zato ni majka, ni sestra ne vide, iako primećuju da su se ulazna vrata otvorila. Od trenutka kada se obrati svom najboljem drugu, počinje trka sa odvojenim ličnostima za preuzimanje kontrole nad stvarnošću/životom. Bez izlišnih objašnjenja, reditelj postavlja zagonetku koja može da ima bezbroj, jedno ili nijedno rešenje, pri čemu su gledaocu odrešene (ili vezane?) ruke u otkrivanju istog. Osim što se usredsređuje na zbunjenog mladića, Fukuyama na trenutak uvodi i bakicu neobičnog izgleda, koja produbljuje misterioznost Doorbell-a i pri tom je dostojna poređenja sa (određenim) likovima iz Satoshi Konovog psihološkog horora Mōsō Dairinin (Paranoia Agent, 2004) ili nekog  Lynchovog filma. Da je Zvono stvoreno dvadeset godina ranije (i trajalo nešto duže), moglo bi se komotno smestiti uz Time Knot i Mistery File 538, kao jedna od epizoda Twilight Q serijala.


Limit Cycle

"Everything is duality. Everyone is both alive and dead. The chosen and abandoned always exist in the marvelous order."

Autor Ograničenog ciklusa, Hideki Futamura, svoju karijeru započeo je režijom akcione avanture Jojo no Kimyō na Bōken (Jojo's Bizarre Adventure, 1993), sarađivao sa Satoshi Konom na njegovom prvencu Perfect Blue (1998) i Yoshiakijem Kawajirijem na filmu Vampire Hunter D: Bloodlust (2000), a kao ključni animator/asistent reditelja pojavljuje se u tri segmenta Animatrix-a (Second Renaissance, Detective Story & Beyond, 2003). Jedina granica, uz onu u naslovu, koja je Futamuru naterala da stane, jeste vreme. Ako bi nekoga trebalo hvaliti za postizanje pravog cilja ovog projekta (i dodeliti mu medalju za hrabrost), onda je to on. Ukratko, Limit Cycle se može opisati kao tumaranje po živopisnom virtuelnom okruženju, praćeno haotičnim (na trenutke smislenim, ali neretko zbunjujućim i naglo prekinutim) razmišljanjem o ljudima, bogu i umetnosti. Put, u vidu tehno-meditacije, kroz gusto šipražje Uma više, kompjuterizovane sile, pokretača apsurdnog i kontradiktornog sveta, završava se u Panteonu Divljih Avangardnih Animea, koji svojom formom prevazilaze sve moguće definicije i zauzimaju visok položaj u savremenoj umetnosti. Limit Cycle je (R)evolucija. Hipnotišući rezultat tajnog eksperimenta začetog u laboratoriji Alhemičara Novog Doba.


Happy Machine

Masaaki Yuasa. Da se opis zadrži samo na ovom imenu i prezimenu, bilo bi dovoljno. Čovek iza koga stoji režija animacije u Onkyo Seimeitai Noiseman-u (1997), scenario (između ostalog) za Cat Soup (2001) i dirigovanje Misaone igre (Mind Game, 2004) i Kemonozume-a (2006), može se smatrati jednim od najistaknutijih eksperimentalista u japanimaciji. Prepoznatljiv po "detinjastom" crtežu, nenormalnim kombinacijama boja, uvođenjem modifikovanih "igranih detalja", bizarnim stvorenjima, pojavama i objektima, specifičnom (često crnom) humoru i svojevrsnoj filozofiji (ili samozadovoljavajućem "mind-fuck"-u), Yuasa se stalno nadovezuje na svoj minuli rad (i nadograđuje ga svakojakim iznenađenjima), što će učiniti i godinu dana nakon Mašine, u serijalu Kaiba. Happy Machine prati bebu u nadrealnoj avanturi, sa njene tačke gledišta, ispunjenu Yuasi svojstvenim stanovnicima, koji se i dalje migolje, pa ih je teško smestiti u kutiju sa jasno sročenim natpisom na nalepnici. Jednostavno, nadrealizam u svom najboljem izdanju!


Baby Blue

Dramu o uticaju daljine na odnose između mladih ljudi, u stilu Makoto Shinkaijevog filma Byōsoku Go Senchimētoru (5 Centimeters Per Second) iz iste godine, režirao je Shinichiro Watanabe, reditelj dva popularna animea, Cowboy Bebop (1998) i Samurai Champloo (2004). Uprkos realističnom crtežu, odličnoj animaciji i nenametljivoj muzici Yoko Kanno, Baby Blue donekle razgrađuje atmosferu u čijoj je izgradnji učestvovala većina prethodnika. Buntovnička nota koju Watanabe uvodi u svoje delo samo za koju nijansu ga izdiže iznad Shinkaijevog pristupa. Okosnica ove lepe, ali nesrećno izabrane završnice je pitanje koje on, Shō, postavlja njoj, Hazuki: "Kako bi bilo da samo danas zaboravimo na budućnost i odemo nekud?" I zaista, njih dvoje se ograđuju od ostalih, kako bi taj jedan dan proživeli onako kako im se prohte, zajedno... Ali, avaj! Ova gorkoslatka "kriška života" trebalo je da bude namazana nekim egzotičnijim džemom.


Sedmoro autora, sedam različitih stilova. Bilo je smelijih, a bilo je i umerenijih. Kada se saberu svi utisci, može se zaključiti da se rizik povezivanja međusobno suprotstavljenih senzibiliteta isplatio.
--------------------
Recenzija je objavljena 05.12.2009. na sajtu BG-anime.

No comments:

Post a Comment