Nov 28, 2009

Yume jû-ya (2006)

Tekst pisan za BG-anime.

Odgledavši Yume jû-ya, shvatio sam koliko malo znam o zemlji izlazećeg sunca i kakva se sve iznenađenja u njenoj kinematografiji kriju. Sa druge strane, zahvaljujući ovom filmu, saznao sam i nešto novo – pre svega, ime Natsumea Sôsekia, pisca koji je zaslužan za postojanje ove neobične fantazije. Natsume Kinnosuke (1867-1916), koji je pisao pod pseudonimom Natsume Sôseki, smatra se jednim od najznačajnijih romanopisaca Meiđi ere (1868–1912). Studirao je britansku književnost, a osim romana i kratkih priča, pisao je bajke i poeziju (haiku i kinesku). "Deset noći snova" predstavlja seriju kratkih priča koje su izdate 1908. godine u listu Asahi Shimbun, a započinju frazom "Konna yume o mita..." (Imao sam ovakav san...). 1906. Sôseki je izazvao svoje čitaoce da reše zagonetke iz njegovih priča. Sto godina kasnije, jedanaestoro reditelja (na jednom od segmenata radila su dvojica) prihvatilo je izazov i stvorilo jedan od najnadrealnijih omnibus-filmova svih vremena.


Prolog. Sva četiri kadra preuzeta su iz početnih 60 sekundi.

Prvi minut kao da je oživeo početak XX veka u Japanu, odnosno ono malo tog perioda što pripada Sôsekiu. U kratkom razgovoru pisca i (najverovatnije) njegove služavke saznajemo sledeće – Yume jû-ya je zagonetka za koju Sôseki kaže da će biti potrebno 100 godina kako bi bila rešena, na šta sluškinja odgovara rečima: "Moraću da se preporodim kako bih saznala odgovor." Sa drugim minutom filma ističe i kratki, ali savršeni prolog u režiji Atsushia Shimizua, u kome je sve podređeno nijansama braon boje. Zanimljivo je kako jedan reditelj horora može da stvori onoliko topline.

Prva noć: Ljubav
Režija: Akio Jissôji


Bilo da je reč o dečjim akcionim serijalima (Ultraman, 1966), adaptaciji Rampa Edogawe ili provokativnim ostvarenjima kao što je trilogija erotskih drama Mujô (無常)-Mandala (曼陀羅)-Uta (哥) (neobične li karijere!), Jissôji važi za reditelja koji je svemu pristupao sa podjednakim žarom. Jedna od njegovih osobenosti jeste povlačenje kamere i otkrivanje seta, što je prisutno i ovde, ne samo kao rediteljev zaštitni znak, već i kao smisleni potez. Nadovezujući se na prolog, u glavnu ulogu stavlja Sôsekia, ovaj put zajedno sa njegovom suprugom. Vreme se kreće unazad, a ona mu govori da je došao čas da ga napusti, jer su već sto godina zajedno, poručujući mu na samrti da je sahrani zajedno sa zlatnom ribicom. Dovoljno nadrealno za otvaranje antologije. Upečatljiva je igra svetlosti (plave, naročito) i senki, a demistifikovanje scenografije upotrebljeno je zarad otkrivanja piščeve prirode – njegove povremene isključenosti iz stvarnosti. Osim toga, reditelj se približava gledaocu, otkrivajući mu komadiće tajni svog zanata i stavljajući mu do znanja da je to što gleda imitacija jednog podsvesnog života.


Druga noć: Bol
Režija: Kon Ichikawa

Sa dve adaptacije Sôsekievih dela, Srce (Kokoro) i Ja sam mačka (Wagahai wa neko de aru), nekoliko antiratnih i animiranih ostvarenja (Genji monogatari, Hi no tori), što uz ostatak njegove filmografije čini impresivnu listu od preko 80 naslova, Ichikawa je reditelj koga mnogi kritičari svrstavaju uz velikane poput Akire Kurosawe. Godine iskustva više su nego očigledne, ali se, nalik prethodniku, takođe veteranu japanske kinematografije, ni u jednom trenutku ne primećuje njegova starost. Izveden u maniru nemih filmova, često bez ikakve pozadinske muzike, pri čemu se stvara osećaj neprijatnosti, Bol odaje počast klasičnim filmovima, a istovremeno se udobno smešta među ostale segmente, kao osveženje u okvirima savremenog filma. Snimljena u crno-beloj fotografiji, sa jednim crvenim detaljem (koricama "tantô"-a, tj. kratkog mača koji se koristi u "seppuku" ritualu), ova mračna i turobna vinjeta, kroz dva lika (samuraj i sveštenik), govori o duhovnom prosvetljenju.


Treća noć: Sin
Režija: Takashi Shimizu


Takashi Shimizu, koji se, nakon uspeha originalnog Ju-On-a, oprobao i u Holivudu (sa nešto manje uspeha, jer je svoje delo morao da prilagodi američkoj publici), na svojim plećima iznosi treću noć. Dok u pogledu ritma kojim se film odvija prati starije kolege, Shimizu nas odvodi na tamnu stranu snova. Opet su u glavnim ulogama pisac i njegova žena, s tim što, pored njih dvoje, sada pojavljuju i deca. (A dela savremenog japanskog (mada, šire posmatrano, i azijskog) horora su nas naučila da gde ima dece, uglavnom ima i strave.) Poslednji rođen, slepi dečak Junichi, groteksnog izgleda i jezivo umilnog glasa, vodi oca kroz splet njegovih i majčinih košmara, u vrtlogu potisnutih sećanja, otuđenosti i zaboravljenog detinjstva. Početak, uhvaćen u kadru sa zelenilom, odaje utisak idile, ali se postepeno preobražava u izopačeno i uvrnuto. Shimizu zalazi toliko duboko, da noćna mora deluje kao beskonačnost iz koje se Natsume nikada neće probuditi...


Četvrta noć: Nostalgija
Režija: Atsushi Shimizu

Još jedan Shimizu (mada, mislim da je slučajnost, a ne srodstvo u pitanju), čija je karijera otpočela nastavkom horor-hentai animea Injû kyôshi (Angel of Darkness), nastavlja putem koji mu je prezimenjak utabao, samo što to čini izmenjenim, "racionalnijim" koracima. On je prvi koji se ne pridržava granica piščevog života, pa svog Natsumea Sôsekia postavlja u period nakon II svetskog rata. Kao mladić, Sôseki se vraća u mesto koga se jedva seća, kako bi održao predavanje, da bi ga u njegovoj nameri prekinule glasine o nestancima dece. Čudne starice kao izvor tih glasina, misteriozni muškarac (mađioničar?) koji decu odvodi ka pučini, odvijanje Natsumeovog detinjstva na bioskopskom platnu i pejzaži koji se s lakoćom urezuju u pamćenje naznake su kojima se donekle može opisati "radnja" četvrtog sna. Shimizuov udeo u ovom projektu vredi koliko i "entries" daleko iskusnijih autora (ako ne i više).


Peta noć: Strah
Režija: Keisuke Toyoshima

Toyoshima ide još dalje u budućnost, što ne treba da iznenađuje, s obzirom na činjenicu da Sôseki nije pisao samo o svom vremenu. Smešten u sadašnjicu, Strah je priča o ženi koja je u nesreći izgubila sina i supruga... ili se bar čini da je tako. Uvođenjem dvojnica i dvojnika (kako normalnih, tako i spodobastih, mumificiranih), odnosno alternativnih "ja", reditelj se vešto poigrava konceptom prisutnim u, recimo, Lynchovom Hotelu izgubljenih duša (mada, tamo je još i moguće izvesti logičan zaključak). Uvrnut, jeziv i na samom kraju simpatičan i duhovit, ovaj filmić kao da premošćava jaz između različitih senzibiliteta, kako autora, tako i gledalaca.


Šesta noć: Strast
Režija: Suzuki Matsuo


Suzuki Matsuo, reditelj, scenarista, glumac i seiyū (FLCL), zaslužan je za jedan od dva (tri?) najotkačenija segmenta u okviru omnibusa. U nedefinisanom (prošlom) vremenu, seljani se okupljaju kako bi posmatrali majstortvo u rezbarenju drveta, odnosno klesanje "Nio čuvara" (pri čemu, naziv skulpture nije ni važan, poenta je u nastupu skulptora). Legendarni Unkei (profesionalni igrač Tozawa) stupa na scenu, u kostimu koji pripada XXI veku ili, preciznije, nekom cyberpunk ostvarenju, da bi izveo ples (tj. nešto što podseća na kombinaciju pantomime, break-dance-a i ko-zna-još-čega) uz elektronsku muziku (cirka) s kraja 80-ih (dok publika pada u trans) i jednim potezom sekire, a zatim još jednim potezom malja i dleta, od povećeg panja stvara svoje delo. Vođen umetničkim slobodama, a izražavajući se kroz glumce (i igrača!), Matsuo prikazuje strast prema svojoj kreaciji, završavajući je bleskastim "twist"-om, snimljenim u boji.


Sedma noć: Usamljenost
Režija: Yoshitaka Amano & Masaaki Kawahara

"It is a tremendously large ship. Every day, every night, it moves forward cutting through the waves, ceaselessly fuming black smoke."

Možda će zvučati pristrasno ono što ću reći, s obzirom da dolazi od ljubitelja japanske animacije, ali Usamljenost je apsolutni "eye-candy" ovih Deset noći, što je bilo veoma teško postići, kada se uzme u obzir jedinstvena likovnost preostalih devet snova. Proslavljeni dizajner likova, Yoshitaka Amano (tek drugi put u ulozi reditelja, nakon ga-nimea Fantascope Tylostoma), i debitant Masaaki Kawahara uspeli su da misle kao jedan, što je prava retkost, osim ako se ne radi o rediteljima koji su rođena braća, i umese jednu od najmaštovitijih kratkometražnih fantazija u istoriji animiranog filma. Plavi divovi, misteriozni stranac sa šeširom (u čijem se liku lako prepoznaje Amanov udeo), eterična devojka koja svira na klaviru ukrašenom džinovskim leptirom, leteće bundeve i obilje detalja koje bi bilo uzaludno nabrajati, a sve u cilju oslikavanja potrage za smislom života i usamljenosti koju deli dvoje protagonista. U kombinaciji tradicionalne i kompjuterske animacije, praćene neodoljivim engReskim naratorke i "usamljenika", ovaj segment je milozvučna rapsodija boja.


Osma noć: Zamisli...
Režija: Nobuhiro Yamashita

Pitam se šta je sve moglo da bude inspiracija mladom Yamashiti, pa da Imagine ispadne tako kako je ispao. Počev od scene u kojoj se smenjuju sat, srce, balerina, cvet, a zatim pojavljuje lobanja okružena pilićima, preko konvencionalnije sredine u kojoj majka ne dozvoljava sinu da zadrži ogromnu glistu kao kućnog ljubimca (pronađenu u močvarnom tlu, u kome deca love krabe), pa sve do završnice u kojoj više i ne znate šta da očekujete, Imagine ispisuje nove zakone u nepisanoj knjizi logike snova. Čudo među čudima, ovaj kratkometražni film kao da ni sebe ni ostale ne shvata ozbiljno, a ipak je dovoljno ozbiljan da se nađe tu gde jeste. Objašnjenje zvuči zbunjujuće, a kako i ne bi kada vas reditelj časti fluorescentnim ribama i prozirnim čau-čauima?


Deveta noć: Porodična ljubav
Režija: Miwa Nishikawa

Jedina ženska ruka rediteljsku palicu drži podjednako čvrsto, pristupajući materiji na potpuno drugačiji način, vrlo svedeno, analizirajući položaj žene koja se sa sinom moli za bezbedan povratak oca porodice sa ratišta, prebacivanjem iz Meiđi perioda u neki kasniji i natrag. Pojam vremena je još jednom na ljuljašci koja briše granicu između sna i jave. Iako je, u poređenju sa ostalim ostvarenjima, za nijansu slabiji u pogledu razuzdanosti, Family Love je visoko iznad proseka.

 

Deseta noć: Egoizam
Režija: Yûdai Yamaguchi


Za kraj, kao bomba posle Nishikawine porodične drame, nastupa ludnica Yûdaia Yamaguchia, reditelja odgovornog za krvoliptajući Meatball Machine. Doduše, Egoizam nije ni približno krvav i ogavan kao pomenuti cyberpunk masakr, ali svejedno, očekujte potpuno nenormalnu kombinaciju ,,slapstick" humora, J-westerna (?!), fantastike i horora. Zgodni, ali lenji mladić naplaćuje devojkama sa svih strana za to što im je pružio priliku da uživaju u njegovoj lepoti. Ružnih se rešava, jer smatra da nemaju pravo da žive, a na njihove grobove ostavlja lampione u obliku kasica prasica. Jednog dana pojavljuje se misteriozna Yoshino, a za njom sledi i preokret… Ako mislite da znate kako se otprilike priča završava, varate se. Uprkos najgrotesknijem među sadržajima, Egoizam je prelepo uslikan.


Epilog zaokružuje sneno putešestvije u jedva tridesetak sekundi (kao i prolog, u režiji onog drugog Shimizua), onako kako velikom filmu pristaje i najlogičnije moguće (gde usledi osmeh). Tokom odjavne špice, praćene veselom pop-rock pesmom, postane vam jasno da vam u stvari ništa nije jasno, ali poželite da se neobično iskustvo ponovi. Zajedničko svim jedanaestominutnim omažima velikom umetniku jeste sočna misterija, nastala sto godina pre nego što su ugledali svetlost dana, prikazana onako kako se autorima učinilo kao najpodesnije, da bi inspirisala naredne generacije, do 2106-e i tako u nedogled. Ne trudite se da tražite odgovor, jer odgovora nema za nešto što je svoje korenje pustilo tako duboko u neistraženo podsvesno carstvo. Jednostavno se prepustite. Yume jû-ya je artističan, izazovan i kompleksan film, ali, za ne poverovati, vrlo pitak za gledanje. Osim što je inspirisan Sosekievim pričama, za svoje postojanje treba da zahvali i Kurosawinom Yume (Dreams, 1990) i ostalim snoviđenjskim ostvarenjima ne samo japanske, već i svetske kinematografije. A za ovako opširan prikaz ja treba da zahvalim nekolicini sajtova koji su mu pomogli tamo gde je moje znanje bilo tanko, kao i prekopavanju po sopstvenim sivim ćelijama i prisećanju na naslove sa kojima sam se susreo. Zahvaljujem se i svima koji nisu pali u nesvest od čitanja i koji će, nadam se jednog dana (što pre!), da odsanjaju ovaj šaroliki Nippon-kânibaru hipnotišućih vinjeta.

No comments:

Post a Comment