Feb 18, 2011

Ashug-Karibi (Sergei Parajanov, Dodo Abashidze, 1988)

Siromašni svirač baglame Kerib zaljubljen je u Magul-Megeri, ćerku imućnog trgovca koji mladića ponižava pred majkom i sestrom prilikom prosidbe. Ophrvan tugom, Kerib odlazi na put ne bi li stekao bogatstvo, a Magul se zavetuje da će ga čekati hiljadu dana i hiljadu noći i da se neće udati za napadnog Kurshud-beka. Tokom odsustva, ašik nailazi na brojne prepreke (i nekolicinu pomoćnika), da bi se na kraju, zahvaljujući belom pastuvu svetog konjanika, vratio kući i oženio voljenom.


Poslednji završeni film Sergeja Parajanova je, uprkos (naizgled) razdraganom tonu, linearnom (mada, povremeno mističnom) narativu i uplivima apsurdnog humora (devojke iz harema sa plastičnim mitraljezima!), jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja, uz Tini zabutykh predkiv (1965), Sayat Nova (1968) i Ambavi Suramis tsikhitsa (1984), a posvećeno je ličnom prijatelju i najslavnijem sovjetskom reditelju, Andreju Tarkovskom. Ilustrujući fascinantne azerbejdžanske kostime, muziku, ples i običaje, autor nas podseća na svoja prethodna istraživanja ukrajinske, jermenske i gruzijske kulture u već spomenutim delima.


Ashug-Karibi je zasnovan na istoimenoj Ljermontovljevoj bajci, inspirisanoj narodnim motivima, a podseća na igranu, visokostilizovanu i avangardnu slikovnicu, čije su stranice oslikane majstorskim potezima. Nalik svim folklornim pripovestima i ova prati sopstvenu logiku, a prenaglašena teatralnost i naknadno nalepljeni dijalozi (dok glumci uopšte i ne otvaraju usta!) obavijaju je aurom začudnosti. Kroz prepoznatljivu epizodičnost, odnosno zanosne kaleidoskopske i uglavnom dvodimenzionalne tabloe ("tableaux vivants") Parajanov nas odvodi u mitološku i romantizovanu prošlost Azerbejdžana. Pritom, on postaje neprikosnoveni tkač celuloidnih snova koji oživljava unikatne rukotvorine samoukih umetnika. Opisujući dogodovštine glavnog junaka (sahrana umirućeg guslara, venčanje slepih i gluvonemih, sviranje u železnom oklopu za despotskog sultana, vođstvo anđela zaštitnika) i poistovećujući se s njime, demonstrira nam jedinstven osećaj za lepo i putem suptilnih (a neretko i opskurnih) simbola priča o nemilom životu pod komunističkom diktaturom. Veština kojom stvara utopiju za sebe i, istovremeno, eskapističko sklonište za gledaoca da se uporediti sa čistom magijom, onom kojoj ni pretesan budžet ne može da naškodi.

U tri reči, ovaj film je bezvremen, velelepan i egzotičan.

No comments:

Post a Comment