Aug 8, 2012

From Inside (John Bergin, 2008)

"When the end of the world has come, it's too late to wonder why."
Animirana horor-drama From Inside dugometražni je prvenac pisca, crtača stripova i muzičara Johna Bergina, a predstavlja adaptaciju (njegove) istoimene grafičke novele. Nastala je u nezavisnoj produkciji, na zastarelom računaru, primenom softverskih paketa Photoshop, After Effects i Maya. U jednom intervjuu, reditelj kaže da mu je najteže palo čekanje završetka renderovanja, koje je za pojedine sekvence trajalo i po mesec dana, a kao glavni izvor inspiracije navodi Forbrydelsens element (The Element of Crime, 1984) Larsa von Triera.


Teška i iscrpljujuća "dep-fi" (depresivno-fantastična) priča govori o bremenitoj Cee, kojoj prijatan i umirujuć glas pozajmljuje Corryn Cummins, i njenom putešestviju po pustoši izazvanoj nuklearnom katastrofom. Ona se nalazi u naizgled beskrajnom vozu, ne znajući ni kada se ukrcala, niti kuda se uputila. Tugom, patnjom i očajem podstaknuta naracija odlikuje se jednostavnom poetikom i prati tok Ceeinih začudo sređenih (i povremeno suicidnih) misli, lucidnih sećanja na detinjstvo i nemilih događaja u kojima učestvuje, te se može okarakterisati kao usmeni dnevnik kojim se glavna junakinja obraća Ništavilu. Nijedna izgovorena reč ne deluje izlišno, a gotovo svaka je odraz strahova izazvanih trudnoćom, što je sasvim razumljivo, s obzirom na nezavidnu situaciju u kojoj se nalazi. Sa druge strane, bizarni i morbidni košmari uznemirujuća su projekcija izmučene psihe i neizvesnosti koju donosi sutra. Mašinovođe nabijaju još uvek živo novorođenče na vilu i njime raspiruju vatru. Dok sedi pored devojke prljavog lica, Cee drži groteskno izobličenu bebu, a dete u naručju njene sagovornice puca od zdravlja. Kada na scenu stupe medicinska sestra sa svinjskom njuškom, doktor sa iskeženom lobanjom umesto glave i krpena lutka sa punjenjem od crva, teško je utvrditi granicu koja razdvaja surovu i izobličenu stvarnost od ružnih, zlokobnih snova.


Predeo kojim zahuktala kompozicija prolazi u početku je nepregledna pustinja pod olovno sivim nebom koje kasnije postaje bolesno žuto, da bi ga u završnici obuzelo preteće plavetnilo. Osušenu zemlju lagano smenjuju blatnjave reke i mora krvi kojima plutaju skeleti i poluraspadnuti leševi ljudi i životinja, stare automobilske gume, drvene kutije, metalna burad i ostalo smeće. Stanice su delimično srušeni čelični most, poplavljeno selo, napuštena rafinerija i mračni tunel iskopan kroz stenovitu planinu. Svi tragovi života ubrzo bivaju zbrisani, pa je tako krdo bizona izmasakrirano kako bi putnici dobili sledovanje hrane. Pažljivo osmišljene sepijaste ilustracije - stroga harmonija punih linija, nestalnih oblika i svedenih boja, smenjuju se usporenim ritmom, podvučene melanholično halucinogenim elektro-skorom i odličnim zvučnim dizajnom. Iscrtane su na tradicionalni način, olovkom i ugljenim štapićima, a potom premazane uljanim bojama, da bi naposletku bile skenirane i iskorišćene za "hendikepiranu" kolažnu animaciju ili kao teksture za 3D objekte. Njihova statičnost nimalo ne oduzima od razarajuće lepote ovog ostvarenja, približavajući ga "pokretnim stripovima" i tzv. "ganimeima", mada namera autora nije ni bila da se razmeće primenom savremene tehnologije.


Iako u turobnom opisu posledica kataklizme često pribegava hiperboli, Bergin je potpuno siguran u ono što želi da (po)kaže, ulažući mnogo truda i ljubavi u oslikavanju nezaboravne vizije postapokaliptičnog pakla. Njegov pesimizam i nihilistička filozofija utiču na stvaranje čemerne atmosfere sa mirisom očaja i smrti, na tragu Pisama mrtvoga čoveka (Письма мёртвого человека, 1986). Prema gledaocu je nemilosrdan i ne podleže kompromisima, gušeći i onaj jedan tračak nade i vodeći vas do epiloga koji se poput noža zabada u srce, ali istovremeno donosi olakšanje. Da se kojim slučajem opredelio za igranu formu, From Inside bi verovatno podneli samo oni sa jakim stomakom.

No comments:

Post a Comment