Apr 21, 2016

Κλέφτης ή η πραγματικότητα / Kleftris i I pragmatikotita (Αντουανεττα Αγγελιδη / Antouanetta Angelidi, 2001)

 "Svet je izgrađen od snova.
Kada se probudiš, više ne postojiš."

I sa svojim poslednjim filmom Lopov ili stvarnost, Antoaneta Angelidi (Topos, Oi ores: Mia tetragoni tainia) ostavlja dubok trag u istoriji moderne avangardne kinematografije, učvršćujući visoku poziciju na listi omiljenih rediteljki potpisnika ovih redova. Kroz tri poglavlja koja se neprekidno sudaraju i prepliću, povezana likom Lopova, ona istražuje različite nivoe i karakter stvarnosti, iz ugla vajarke, ucveljene majke i glumca u ulozi Atigone. Naglašavajući dvoznačnost prirodnih elemenata (vatre, vode i zemlje), predstavlja nam apstraktnu igru sudbine, slučaja i slobodne volje između čoveka i kosmosa.

Lirska i alegorična "priča" zasnovana je na ezoteričnom sistemu simbola, kojim se protagonisti služe kako bi izveli "metafizičku koreografiju" u teatru (odsustva) života. Kao naratori oni su nepouzdani, jer "smrtnici ne umeju da kažu istinu, čak ni sebi samima". Na ivici ludila, izmučeni mračnim vizijama prošlosti i budućnosti, bez posrednika komuniciraju sa duhovima umrlih i entitetom iz naslova, koji bi mogao da bude i Vreme, i Usud i Smrt. Svako od njih izgubilo je sposobnost da ukrade trenutak, a sa njom i dodir sa stvarnošću - tek sa prihvatanjem neminovnosti, njihova fantazija prestaje. Ništa nije predodređeno... ili je to varka?

Opčinjavajuće, neretko simetrične vizuelne kompozicije uronjene su u duboke senke, kao i u Topos-u, ali je paleta svedenija, sa dominantnom ne-bojom. Večno crno, u kostimima i u scenografiji, i sublimna tišina, koju prekidaju teški dronovi, eterično pojanje, enigmatični dijalozi i monolozi nalik opelima, stvaraju pogrebnu, košmarno-dezorijentišuću atmosferu. Hotimična izveštačenost, ovde još intenzivnija nego ranije, glavna je odlika Angelidinog nekonvencionalnog "rituala".

No comments:

Post a Comment