Apr 27, 2016

Ukratko o... (Gokiburi-tachi no Tasogare / Shekarchi / Arrugas / Demon)

Gokiburi-tachi no Tasogare (Hiroaki Yoshida, 1987)

... ili u prevodu Sumrak bubašvaba hibrid je igranog i animiranog filma, koji omražene insekte iz naslova uspeva da učini donekle simpatičnim. Protagonistkinja je devetnaestogodišnja Naomi, čije pleme vodi ugodan i bezbrižan život u kući samca Saitoa - ostataka hrane ima u izobilju, konzerve su adaptirane u diskoteke, a pod kupatila je prvoklasna banja. Međutim, u susednom dvorištu situacija je sasvim drugačija - militantna kolonija suočena je sa domaćicom koja je opsednuta higijenom. Kada se između neimenovane devojke i Saitoa rodi ljubav (i usledi preseljenje), Naomina i budućnost njenih sunarodnika dovedena je u pitanje.

Jošidin rediteljski debi zamišljen je kao satira japanskog društva, ali se mogu prepoznati aluzije na holokaust i bombardovanje Hirošime. Teme kao što su nacionalizam, konformizam, rasna mržnja, moralna represija, generacijski jaz i korumpirani sistem, između ostalih, prepliću se, ne uvek najveštije, u bizarno-provokativnoj priči iz "donjeg ugla". Ljudski svet, prikazan iz perspektive animiranih bubašvaba, deluje grandiozno i zastrašujuće - odloženi usisivač izgleda kao arhitektonski monument, dok povlačenje rajsferšlusa zvuči kao grmljavina. Uprkos "slatkastom" crtežu, spoj mračnih boja i melanholične muzike podseća da je reč o animaciji koja mlađoj publici verovatno ne bi odgovarala. (A ne smemo zaboraviti ni scenu sa, narodski rečeno, govnom koje govori, posle koje vrag definitivno odnosi šalu.)


Shekarchi (Rafi Pitts, 2010)

Atmosferični art-drama-triler Lovac, čiji autor Rafi Pits tumači i glavnu ulogu, predstavlja političku alegoriju o modernom Iranu, ali i o drugim zemljama u kojima je pojedinac žrtva kafkijanske birokratije. Odvodeći gledaoca u urbanu džunglu Teherana, a potom u dubinu obližnje šume (u oba slučaja, dehumanizujuće okruženje), prati pobunu ogorčenog supruga i oca protiv opresivnog društva, dok sve vreme sa radija dopiru prazna predizborna obećanja i govorancije.

Iza kamenog izraza lica ćutljivog i rezervisanog junaka Alija, bivšeg osuđenika, kriju se nezadovoljstvo, prezir i gnev, koji se manifestuju u osvetničkom činu (sa ironično-tragičnim ishodom), prouzrokovanom smrću supruge i kćeri u unakrsnoj vatri između pobunjenika i policije. Sumnja, paranoja, otuđenost, prividna apatija i moralna ambivalentnost prožimaju minimalistički i fragmentarni narativ, dok se u letargičnom ritmu smenjuju precizni kadrovi "ledene lepote". Odgovori na brojna pitanja ostaju u gustoj magli, a ta namerna neodređenost, uz emotivnu utrnulost, stavljaju strpljenje na ozbiljnu probu. (Čik neka digne ruku onaj koji baš nikad nije pomislio da sačmarom sprovede pravdu u delo, tj. pobije skotove od kojih ne može ni pošteno da diše.)


Arrugas (Ignacio Ferreras, 2011)

Dugometražni debi Ignasija Fererasa ekranizacija je istoimenog stripa Paka Roke, koji se potpisuje i kao jedan od petoro scenarista. Srećom, ovo nije slučaj "mnogo babica, kilavo dete", niti "mnogo bolničara, kilavi matorci", što je prikladnije reći s obzirom na vremešnost likova. Naime, stanovnici luksuznog gerijatrijskog centra, poprišta radnje, poslednjim atomima snage se bore da skinu etiketu otpisanih i odlože sudnji čas.

Dirljivo i turbulentno prijateljstvo Emilija, zaboravnog direktora filijale u penziji, i Migela, pričljivog "prevaranta", srce je gorko-slatke drame, koja se obraća i ljudima u "boljim godinama". Njih dvojica koegzistiraju sa vazda nasmejanim Ramonom, bivšim spikerom koji ponavlja sve što čuje; Antonijom koja je ubeđena da je najbliži i dalje vole; Karminjom koja se plaši da će je odvesti vanzemaljci; donjom Rosario, koja po ceo dan gleda kroz prozor, misleći da putuje Orijent ekspresom, i bračnim parom koji ni Alchajmerova bolest ne može da rastavi. Iako su prikazani jednostavnim ilustracijama, bez suvišnih detalja, svi oni su itekako uverljivi, dobrim delom zahvaljujući odličnoj glasovnoj glumi.

Kada skor (pre)naglašava emociju, Fereras ne dopušta da film sklizne u baru patetike, a njegova iskrenost i zdrav humor su razoružavajući. I ukoliko pustite koju suzu, to će značiti da niste izgubili ljudskost...


Demon (Marcin Wrona, 2015)

Poljaci veruju da kiša na dan venčanja donosi sreću mladencima, ali šta ako mladoženja pronađe kosti zakopane u dvorištu stare kuće, koju od budućeg tasta dobija na poklon? Znači li to da će biti zaposednut zlim duhom (dibukom) iz jevrejske mitologije, odnosno da će se mlada latiti lopate tokom svadbe? Pozitivan odgovor na potonje pitanje pruža treći i poslednji film Marćina Vrone, koji je dva dana nakon premijere završio karijeru sa omčom oko vrata.

Izraelski glumac Itaj Tiran tumači Pjotra "Pitona", koji se putem Skype-a upoznaje sa Žanetom (Agnješka Zulevska), zbog koje London menja za ruralni kraj u Poljskoj. Prelazak reke trajektom nagoveštava da stvari u njihovoj vezi neće teći glatko - u jednom trenutku Pjotrov pogled krade žena koja pokušava da se utopi, otimajući se, uz vrištanje, od spasilaca. Kratak boravak na gorespomenutom imanju prate čudne pojave koje kulminiraju mladićevim upadanjem u jamu s blatom. Ujutru ga, usnulog, pronalaze u kolima, ali za razmišljanje o prethodnoj noći nema vremena, jer pripreme za venčanje moraju da počnu...

Strah od sudbonosnog DA, odnosno od samotransformacije koju bračna zajednica podrazumeva, usađen je duboko u srž Vronine priče, koja košmarnost svadbene pijanke uzdiže gotovo na nivo horora. Alkoholom omamljeni gosti divljaju cele noći, potpuno nesvesni demonske drame koju nevestin otac nastoji da opravda na različite načine. Vrtoglavi pir se završava naglo, ne pružajući razrešenje misterije i ostavljajući tajne iz prošlosti pod zemljom. To se nekim gledaocima sigurno neće svideti, ali isto tako ne može biti razlog za samoubistvo autora.

No comments:

Post a Comment