May 5, 2016

Bridgend (Jeppe Rønde, 2015)

 
S kim si, takav si, kaže naš narod. Ova izreka važi i za Saru (odlična Hana Marej), koja se sa ocem, policajcem Dejvom (Stiven Vodington), vraća u zabačeni rodni kraj, socijalizujući se sa grupom buntovnih tinejdžera. Bežanje sa časova, opijanje u šumi i na žurkama, kupanje bez kostima u hladnom jezeru i orgijanje pored logorske vatre, nakon rizičnog izazova na šinama, njihova je gotovo svakodnevna rutina. A kada neko od njih "ode na bolje mesto" sa omčom oko vrata, oni se okupljaju i iz sveg glasa urlaju njeno/njegovo ime...


U periodu 2007-2012 skoro osamdesetoro pretežno mladih ljudi iz oblasti Bridžend na jugu Velsa oduzelo je sebi život i još uvek nije otkriven pravi uzrok, budući da niko nije ostavio oproštajnu poruku. Šest godina istraživanja ovih incidenata poslužilo je danskom dokumentaristi Jepeu Rondeu kao osnova za njegov debitantski igrani film. Sumoran portret nekoć rudarske varoši reditelj oslikava preciznim i sigurnim potezima, iako priznaje da je i on nemoćan da pronađe odgovore na pitanja koja do dan-danas izjedaju meštane. Umesto izmišljanja rešenja zagonetke i upiranja prstom na potencijalnog, a možda nedužnog krivca, on otvara mogućnosti za različite interpretacije publike. Iracionalnost dominira.


Da li se radi o suicidnom paktu ili kultu, dokolici ili pritisku vršnjaka, nebrizi roditelja ili pogubnom uticaju medija i interneta? Jesu li mladići i devojke žrtve neke poremećene individue koja povlači konce iz senke ili zaista veruju da je smrt jedini izlaz? Koliki je uticaj Majke Prirode, ovde predstavljene kao zloćudni entitet, i postoji li nešto (natprirodno) što najslabije vuče ka ambisu? Prostor za nagađanja je velik, a psihički svet likova nepristupačan u istoj meri kao i njihovo okruženje.


Od prvog do poslednjeg kadra, Rondeovim filmom vlada osećaj beznađa, (pritajenog) ludila i klaustrofobije, odnosno depresivna atmosfera koju stvaraju neumoljivo sivo nebo i gusto pošumljene planine u izmaglici. Autor želi što vernije da prikaže karakter Bridženda, te se snimanje na lokaciji pokazalo kao pametan izbor. U finoj tmurnoj fotografiji Magnusa Jonka, koji maksimalno koristi dostupno osvetljenje, ogledaju se duboka melanholija i nedokučiva misterija, dok "opor" elektronski skor francuskog muzičara Mondkopfa dodatno naglašava neobičnost slučaja i opasnost adolescentskih "igara".

No comments:

Post a Comment