May 10, 2016

Sanctuary (Takashi Watanabe, 1996)


Dugometražna OVA Sanctuary druga je adaptacija istoimene mange, koju je napisao Šo Fumimura (Fist of the North Star), a ilustrovao Rjoiči Ikegami (Crying Freeman). Nastaje godinu dana nakon igrane verzije (u režiji izvesnog Jukija Fudžija), od koje je superiornija u gotovo svakom pogledu, ako izuzmemo prenaglašen mizogini stav.

Kriminalistička drama prati dvojicu dvadesetineštogodišnjaka, koji su preživeli genocid pod režimom Crvenih Kmeri u Kambodži, da bi se po povratku u Japan zakleli da će svoju rodnu zemlju promeniti iz korena. Jedan od njih stremi da postane član parlamenta, dok se drugi infiltrira u podzemlje - naizgled različiti svetovi, povezani sumnjivim putevima. Kako bi izgradili sopstveno svetilište, oni ne prezaju ni od čega.

Priča o neraskidivom prijateljstvu, koje je neretko stavljeno na probu, i stremljenju ka uspehu, prema makijavelističkim principima, moralno je ambivalentna i provokativna. Savremeno ljudsko društvo prikazano je kao trulo sve do same srži, a jakuze i političari kao podjednako gramzivi i podmukli. (Ovo verovatno i nije mnogo daleko od istine, ako je suditi po domaćim ekvivalentima.) Narativ je linearan, isprekidan sa nekoliko flešbekova, a Vatanabeova režija je solidna.

U crvljivom i nemilosrdnom okruženju, glavni junaci (Čijaki Asami i Akira Hodžo) ističu se kao najmanje iskvareni, čak vrlo simpatični, osvajajući vas svojom harizmom, odvažnošću, bistrinom i pribranošću. Hazarderski život koji vode zahteva ogromnu mentalnu snagu, a čini se da je oni poseduju. I nisu slučajno nacrtani tako da međusobno liče, budući da predstavljaju dve strane iste medalje.

Pošto tesan vremenski okvir nije dozvolio dublju karakterizaciju, velika pažnja posvećena je i fizionimiji ostalih likova, a dizajner Hidemi Kubo ostaje prilično veran izvornom materijalu. Bitna zamerka mogla bi se uputiti na nešto grublje crte lica protagonistkinja, ali i na tretman žena kao objekata muške žudnje. Jedino je ambicioznoj inspektorki Kjoko Išihari dodeljena značajna uloga, iako ni ona nije pošteđena golotinje. A šokantna je izjava Asamijevog "gazde" i liberalnog demokrate Šuičira Sakure u vezi sa njegovom kćerkom, premda dosta govori o njemu kao (ne)čoveku: "Kakve veze ima da li će je silovati jakuza ili ću je udati za idiotskog sina nekog tajkuna?"

Erotske scene deluju pomalo (s)eksploatativno, dok je nasilje svedeno na razumnu meru, što za animee nije tipično, ali je ovde u skladu sa realističnim pristupom u obradi teme i vizuelizaciji. Animacija je fina, ako uzmemo u obzir period nastanka i direct-to-video format, a muzička podloga, na talasima džeza, izvrsna, što važi i za glasovnu glumu. Kada se sve sabere i oduzme, Sanctuary zavređuje pažnju.

No comments:

Post a Comment