Jun 21, 2016

Endorphine (André Turpin, 2015)

 
Simoun je...
... trinaestogodišnjakinja koja svedoči ubistvu svoje majke, razvijajući neobičnu oralnu fiksaciju (i praveći crnu rupu na dlanu tokom sahrane).
... dvadesetpetogodišnja underground umetnica, opsednuta susetkom, mladom glumicom, i sklona napadima panike na parkingu koji opslužuje.
... šezdesetogodišnja profesorka kvantne i fizike čestica.

Njih tri mogle bi da budu ista žena u različitim životnim dobima, ali su vrlo verovatno ista žena u alternativnim stvarnostima. Sve one postoje istovremeno (a možda uopšte ne postoje?), baš kao i njihove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje se sudaraju, prepliću, ponavljaju, kreću unazad, ulaze u nadrealnu petlju i jedna drugu preobražavaju, obično kada Simoun ostane bez svesti.


Sofi Neliz, Milen Mekkej i Liz Roa su podjednako uverljive u tumačenju protagonistkinje zarobljene u kocki sa etiketom prostor-vreme, sve dok Andre Turpen, poznatiji kao direktor fotografije u nekoliko ostvarenja Denija Vilneva i Gzavijea Dolana nego kao reditelj, istražuje prirodu snova, filmova, sećanja, traume, podsvesti, identiteta, predosećanja i, konačno, smrti. Endorphine se može opisati kao hladna i hermetična metafizička misterija koja postavlja brojna pitanja, ali uporno izbegava odgovore, na tragu Rezneovog L'Année dernière à Marienbad ili neke Linčove mozgalice. Deluje poput slagalice kojoj ne nedostaje nijedan deo da bi bila cela, ali čije je rešenje uvek nejasno i promenljivo.

Svedena paleta boja, stroga geometrija arhitekture i minimalistički skor, koji bruji u pozadini, stvaraju atmosferu hipnagogičkog košmara, koji počiva na iracionalnim (egzistencijalnim?) strahovima. A nakon buđenja iz istog, svet se čini još nepostojanijim... i sve je relativno.

2 comments:

  1. Wow sada odgeldah ovo.. Kakav film!! Kakva igra vremenom, kakav zvuk, boje, detalji, prava hipnoza uz klizece kadrove.. Sjajan dozivljaj! Kakvi su ovi njegovi kratki filmovi da li si gledao?

    Ne postoji bolji opis od ovog koji si stavio:
    "Deluje poput slagalice kojoj ne nedostaje nijedan deo da bi bila cela, ali čije je rešenje uvek nejasno i promenljivo."

    ReplyDelete
    Replies
    1. Gledao sam samo "Jules & Fanny" u okviru crno-belog omnibusa "Cosmos", ali se tog filma slabo sećam (a i Deni Vilnev je režirao jedan od segmenata).

      Delete